U poslovnoj praksi postoji pored različitih oblika spoljnotrgovinskih poslova i veći broj načina na koji se vrši plaćanje i naplaćivanje tih poslova. Prema važećim propisima dozvoljeno je da se naplata izvoza i plaćanje uvoza robe i usluga vrše na sledeći način:
Naknada troškova za službeno putovanje u zemlji; Troškovi prenoćišta na službenom putovanju u zemlji; Naknada troškova prevoza na službenom putovanju u zemlji; Upotreba sopstvenog automobila na službenom putovanju; Naknada troškova za službeno putovanje u inostranstvo; Dužina trajanja službenog putovanja u inostranstvo; Troškovi koji se naknađuju na službenom putu; Naknada troškova službenih putovanja preduzetnicima...
Prema odredbama člana 39. Zakona o spoljnotrgovinskom poslovanju postoje dve vrste reeksportnih poslova: Prvo, domaće lice kupljenu robu u drugoj državi ili na drugoj carinskoj teritoriji ne mora da uveze ako se roba koja se nalazi u inostranstvu i neposredno isporučuje u drugu državu ili carinsku teritoriju. Ova isporuka vrši se na osnovu ugovora i to
Na teret rashoda u poreskom bilansu ne priznaju se troškovi koji se ne mogu dokumentovati kao i troškovi koji nisu nastali u svrhu obavljanja poslovne delatnosti. Za iznos ovih rashoda uvećava se osnovica poreza na dobit pravnog lica, odnosno preduzetnika. Zakon o porezu na dobit pravnih lica je u članu 7 stav 1 tačka 1 propisao...
Vrlo često i ne postoje u pisanoj formi ugovori o zakupu, a kada postoje ovakva vrsta ugovora se naziva bezteretnim ugovorima. Naravno, fizičko lica kao zakupodavac ima pravo da svojom imovinom raspolaže po svojoj volji u zaknoskim okvirima, i u tom smislu ne postoji smetnja da pravnom licu i preduzetniku da na korišćenje poslovnog prostora bez naknade. Znači sa pravnog aspekta ne postoji prepreka za postojanje ovakve vrste ugovora, takođe ni sa računovodstvenog aspekta, ali postavlja se pitanje poreskog aspekta?
